Crkva u Hrvata s radošću i nestrpljenjem očekuje dan kad će Papa blaženog Alojzija kardinala Stepinca, hrvatskoga biskupa i mučenika proglasiti svetim. Nijedan svetac nije nečija kopija, nego je svojevrstan odraz Isusove svetosti. Stoga nam se istom sada još jače nameće dužnost da upoznamo Stepinčev život i njegov put svetosti, kako bi smo i mi – svaki u svojem životnom ambijentu – ostvarili odraz Isusove svetosti, koja je uvijek Božji dar i naš ljudski mar. Nadbiskup Stepinac nije nam ostavio zaokružen nauk o kršćanskoj svetosti i kreposti. To će biti dobra zadaća nekom mladom teologu za doktorsku disertaciju. No, cijelo njegovo biskupsko propovijedanje i zalaganje i nije bilo drugo nego da vjernike koje je Isus povjerio njegovoj biskupskoj brizi, potakne na tu svetost – i na put čišćenja, i na put prosvjetljenja i na put sjedinjenja s Bogom.
On je najvećom odgovornošću nastojao izvršiti ono što propovjednicima svojega Reda nalaže sveti Franjo, a što je u svoje dekrete unio Tridentinski koncil: da Božjemu narodu, na temelju evanđelja, navješćuju “mane i kreposti, kaznu i slavu”.
Posrijedi su, dakle, velike vrednote i zbilje. Istina o Bogu i Kristu, čast Majke Božje, opća ljudska prava kao i pravo hrvatskog naroda na slobodu. U svemu tome Stepinac je postupao odgovoran svojoj savjesti, spreman da za to svaki čas umre.
I prije Povelje Ujedinjenih naroda od 10. prosinca 1948. u San Franciscu, Alojzije Stepinac se istaknuo kao pobornik temeljnog čovjekovog dostojanstva i sveopćih čovjekovih prava. Svjedočanstvo o tom je riječ njegova drugog nasljednika, kardinala Franje Kuharića, podsjećajući na to Stepinčevo hrabro zauzimanje za vrijeme rata. Uživljen u takvo vrijeme i takvu nesreću svijeta, nadbiskup Stepinac doziva gotovo u svim svojim propovijedima u svijest svojih slušatelja dostojanstvo svake osobe, ali u svijetlu Božje objave. Zbog toga će ga povijest Crkve upisati u bit najhrabrijih biskupa Europe onoga tragičnog vremena. Osudio je hrabro i bez straha svaku zabludu i svaku mržnju: rasnu, klasnu, nacionalnu, vjersku, političku.
Doista svečano i vjeroispovjedno djeluju početne i završne riječi kardinala Stepinca. Počinje: “Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna… Ja sam za svoje uvjerenje, sposoban podnijeti ne samo ismijavanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas umrijeti.” I završava: “A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost – savjest mi je mirna.”
Blaženi Alojzije Stepinac bio je iskreni bogoštovatelj i bogoslužnik. Sam je njegovao i posvuda je promicao živ osjećaj za svetu liturgiju. Oni koji su ga promatrali za vrijeme svečanih euharistija u zagrebačkoj katedrali i u tolikim pastirskim pohodima po svoj nadbiskupiji, živo se sjećaju kojim je strahopoštovanjem služio svetu Misu i dijelio sakramente.
I Stepinac je bio veliki molitelj. Bio je to za vrijeme svoje aktivne nadbiskupske službe (1934 – 1946.), kako nas svako toliko izvješćuje u svom životopisu o. Benigar (str. 272 sl, 181 sl, 290 sl). Postao je još veći molitelj u zatvoru u Lepoglavi i u zatočeništvu u Krašiću (1946 – 1960). U to je ‘pasivno’ vrijeme Stepinac svoje biskupovanje sveo na dvije zadaće: “Nema druge nego trpjeti za Božju stvar i moliti” (Benigar, 612).
Stepinac je njegovao sve molitvene oblike i svojim marom i Božjim darom. Inače je ljudima najredovitije skriven taj često vrlo bogat i raznolik molitveni život svetih ljudi. Sveti Pavao piše: “Naš je život s Kristom u Bogu skriven” (Kol 3,2). Ipak, nešto se može i zapaziti, primjerice po načinu kojim tko služi i prati svetu Misu, po dugu ostanku pred svetohraništem, po vjernom svagdanjem ‘kruničarenju’ (molitvi krunice)… Nešto nam od toga Stepinčeva molitvena života, otkriva njegov životopisac o. Aleksa Benigar, i sam velik molitelj, u poglavlju ‘Sav uronjen u Boga’ (8, str 624-631), ali i na drugim mjestima Stepinčeva životopisa (usp. Str. 272. sl, 281 sl 290 sl).
Nadbiskup Stepinac ostat će zapamćen kao veliki Marijin hodočasnik i obnovitelj svetišta Marije Bistrice. Sam je bio revan kruničar i druge je poticao da usvoje krunicu kao molitvu, i osobnu i obiteljsku. Nerijetko je izmolio u danu sve tri krunice: radosnu, žalosnu i slavnu sa svetih petnaest otajstava. Da bi potaknuo što plodonosniju molitvu krunice, preveo je – pokraj tolikih svojih poslova – s francuskoga djelo Krunica kao razmatranje i kao usmenu molitvu, ali je to djelo već potpalo pod bijes komunističkog režima 1945. te je već u tiskari uništeno.
Kardinal Alojzije Stepinac umro je na glasu svetosti i mučeništva u Krašiću 10. veljače 1960. godine. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, na Mariji Bistrici, 3.X.1998. godine.
Biografija
Djetinjstvo i mladost
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.
Rimski student
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.
Najmlađi biskup
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije. Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.
Ratni vrtlog
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: "Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz - da bi na taj način spasili svoj život - prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju". Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
Komunistički napadi
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene. U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.
Montirani sudski proces
Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.
Uzništvo i smrt
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka. Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.
Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže "ex aerumnis carceris" - od "zatvorskih tegoba", ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče, budi volja tvoja!" Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.
(Preuzeto iz GK)
